Arhiva kategorije: Knjige clanova odsjeka-opisi

Američki studiji danas: identitet, kapital, spacijalnost

am-stud-grgas

Stipe Grgas. Američki studiji danas: identitet, kapital, spacijalnost. Zagreb. Meandarmedia, 2015.

Baveći se interpretativnim mogućnostima discipline američkih studija tijekom posljednjeg desetljeća, propitujući disciplinarnu matricu i kako se u njoj reflektira izazov određenog razdoblja, knjiga Stipe Grgasa Američki studiji danas: identitet, kapital, spacijalnost, rekli bismo, ispunjava svoj temeljni cilj. Međutim, promišljanjem paradoksa da američko društvo, koje je primjer kapitalističkog ustroja, u svojim samopredočenjima briše kapital, studija na sustavan, upućen i izazovan način odjedanput postaje naš tekst mogućeg odgovora na ono što nas okružuje, uznemirava i za što trebamo više nego pouzdana i upućena vodiča kroz svijet krize, izgubljene sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Američki studiji uvijek su registrirali promjene u svom predmetu, ali razumijevanje sadašnjosti Sjedinjenih Država, upozorava autor, iziskuje nužno uvažavanje tektonskih zbivanja u području ekonomije. Stipe Grgas u instruktivnoj polemici sa stanjem discipline američkih studija nudi novu perspektivu njezina osmišljavanja razotkrivanjem ekonomskog poretka kao strukturirajuće jezgre američkog iskustva. Kapital i ekonomija vraćaju se u ovoj uzbudljivoj knjizi o krizi i novcu, moći i čitanju na sasvim nov način, jednako zahtjevan i odgovoran za one koji žele ostati u prostoru vlastite struke, ali ništa manje i za one koji su zahvaćeni procesima koji se ne odnose samo na “daleku” Ameriku, koja je središte sveprožimajuće moći kapitala, nego i na našu divlju stvarnost i korporativnu svakodnevicu. (Miroslav Mićanović)

Language Varieties Between Norms and Attitudes

mat-CALS-2013

Peti-Stantić, Anita ; Stanojević, Mateusz-Milan ; Antunović, Goranka (eds.). Language Varieties Between Norms and Attitudes : South Slavic Perspectives : Proceedings from the 2013 CALS Conference. Frankfurt am Main. Peter Lang, 2015.

This volume brings together thirteen articles presented at the 27th International Conference of the Croatian Applied Linguistics Society held in Dubrovnik in 2013. The authors explore four groups of issues: stability and change at the intersection of the standard and other varieties; language policy and language attitudes in relation to the status of L1 and L2; bilingualism and multilingualism; translation solutions reaffirming and/or establishing the norm. The articles focus on the contemporary Croatian and Slovenian sociolinguistic situation, relating it to the current situation in Europe.

Glimpses of the North : Discovering Scandinavia and Scandinavian Studies

antunovic-glimpses

Antunović, Goranka (ed.). Glimpses of the North : Discovering Scandinavia and Scandinavian Studies. Zagreb: Srednja Europa, 2014.

Tekstovima četrnaestero autora s deset europskih sveučilišta ovaj se zbornik obraća čitateljima i izvan kruga skandinavista, zainteresiranima za neko od zastupljenih stručnih područja ili, sasvim načelno, za sjever kontinenta. Radovi nude raznovrsne uvide u skandinavističke i nordističke teme: nordijsku mitologiju, srednjevjekovnu islandsku književnost, vikinška putovanja; izvore i razvoj grupnih identiteta u nordijskim zemljama; tekstove hrvatskih putopisaca o Skandinaviji; austrijska putovanja H. C. Andersena i modernizam Knuta Hamsuna; švedski jezik, kojim se bavi pet radova, razrađujući teme jezične politike ili opisujući jezične fenomene poput dvočlanih glagola, poredbenih frazema te švedsko-hrvatskih lažnih prijatelja.

Uvod u teorije prevođenja

pavlovic-teorije

Nataša Pavlović. Uvod u teorije prevođenja. Zagreb: Leykam international, 2015.

Knjiga ‘Uvod u teorije prevođenja’ svojim pregledom glavnih suvremenih pristupa, od kojih svaki donosi neki novi uvid u kompleksni fenomen prevođenja, zamišljena kao uvod u to zanimljivo i plodno područje. Cilj joj je potaknuti čitatelja na razmišljanje o različitim načinima na koje se prijevodi, prevođenje i prevoditelji mogu promatrati u suvremenome svijetu.

Aspectual Prefixes in Early English

broz-aspectual

Vlatko Broz. Aspectual Prefixes in Early English. Frankfurt am Main (etc.): Peter Lang, 2014.

This book primarily examines verbal prefixes expressing aspectuality in the Old and Middle English periods, but it also takes a look at the post-verbal particles in the subsequent periods of English. Verbal prefixes are also known as preverbs such as ge– in the Old English verb gegladian «cheer up» or ā- in the Old English verb āstreccan «stretch out». Prefixed verbs in Old English are said to be the functional equivalents and predecessors of phrasal verbs in Modern English. One of the aims of the research presented in this book was to consider how no longer productive Old English verbal prefixes such as ge-, ā– and for– were used in the past to express verbal aspect. In this study two avenues of research converge, one covering aspect, the other covering verbal prefixes and particles.

Metafore koje istražujemo: suvremeni uvidi u konceptualnu metaforu

mateusz-metaph15

Mateusz-Milan Stanojević (ur.). Metafore koje istražujemo: suvremeni uvidi u konceptualnu metaforu. Zagreb: Srednja Europa, 2014.

Od početaka bavljenja konceptualnom metaforom do danas javilo se mnogo prijepora o tome što ona jest i kako je valja istraživati. Neka od ključnih pitanja su: (1) Je li metafora (isključivo) jezični ili (isključivo) konceptualni entitet? ; (2) Koja je uloga različitih osjetilnih modaliteta u konceptualnoj metafori? ; (3) Je li konceptualna metafora sposobnost u pravom vremenu ili motivacijski mehanizam te koji je odnos konceptualne metafore i konceptualne metonimije? ; (4) Koja je uloga konvencionalnosti odnosno nekonvencionalnosti kod konceptualne metafore i njezinog jezičnog izraza? ; (5) Kako je konceptualna metafora ukotvljena? (6) Valja li konceptualnu metaforu modelirati pomoću dva ili više prostora? U ovom se poglavlju daje vrlo kratak pregled odgovora koje na ta pitanja daju autori radova u ovoj knjizi.

 

A reader for contemporary English language 1 and 2

Ivana Bašić i Marina Zubak Pivarski. A reader for contemporary English language 1 and 2. Zagreb: FF press, 2013.

This reader was compiled with the purpose of making it easier for first-year university students of English at the Faculty of Humanities and Social Sciences, Zagreb University, to achieve the aims defined by the syllabus of the courses Contemporary English Language 1 and Contemporary English Language 2.

 

 

Language as Information: Proceedings from the CALS Conference 2012

mateusz-lang-info

Anita Peti-Stantić and Mateusz-Milan Stanojević (eds.). Language as Information. Proceedings from the CALS Conference 2012. Frankfurt am Main (etc.): Peter Lang, 2014.

This volume contains twelve papers presented at the 26th International Conference of the Croatian Applied Linguistics Society, which was held at the Faculty of Humanities and Social Sciences at the University of Zagreb in 2012. The articles deal with the way in which information appears in language, specifically with the relationship between meaning and structure, and the way it is constructed by language users, particularly in foreign language learning and teaching situations. All the articles illustrate the claim that investigating language and its information value hinges on language structure, meaning and sociocognitive factors.

Negacija u jeziku: kontrastivna analiza negacije u engleskome i hrvatskome jeziku

zovko-negacija

Irena Zovko Dinković. Negacija u jeziku: kontrastivna analiza negacije u engleskome i hrvatskome jeziku. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2013.

Knjiga govori o negaciji kao univerzalnoj jezičnoj pojavi te daje prikaz jezičnih i filozofskih rasprava o njezinoj prirodi, koje se vode još od Aristotelovog doba. Uz prikaz raznih morfoloških, odnosno sintaktičkih načina na koje negacija može biti izražena u raznim jezicima, knjiga daje i kritički pregled različitih tumačenja negacije u dominantnim sintaktičkim teorijama formalnog i funkcionalnog usmjerenja od 20-tih godina 20. stoljeća pa do danas. U knjizi se razmatraju mnoge bitne i zanimljive niječne pojavnosti prisutne u prirodnim jezicima poput dvostruke negacije, niječnog slaganja, niječne polarnosti i sl., pri čemu se hrvatski jezik promatra u usporedbi prvenstveno s engleskim, ali i s drugim jezicima, koji pripadaju ne samo različitim jezičnim porodicama, već i različitim jezikoslovnim tradicijama.U dijelu o hrvatskome jeziku osobita pažnja pridaje se nekim vidovima negacije koji dosad uopće nisu bili obrađivani u hrvatskim gramatikama i jezičnim priručnicima, a razmatraju se i neke suvremene teme koje su predmet kako znanstvene, tako i populističke rasprave i kontroverze. Pisana razumljivim, jednostavnim i pristupačnim jezikom, knjiga sadrži mnoge dijelove koji bi mogli biti zanimljivi ne samo jezikoslovcima, već i jezičnim entuzijastima koji nisu lingvisti. Tomu pridonosi činjenica da velika većina primjera koji se koriste u knjizi nije umjetno stvorena i izmišljena, već su preuzeti iz Hrvatskoga nacionalnog korpusa, odnosno British National Corpusa, kao i iz raznih internetskih izvora te novina, časopisa, filmova, serija i raznih drugih televizijskih emisija, predstavljajući tako stvarnu jezičnu uporabu. Time ova knjiga doprinosi temeljitijemu tumačenju negacije i njezina suodnosa s ostalim dijelovima jezičnog sustava u hrvatskome, ali i boljem razumijevanju čimbenika koji utječu na sintaktičko izražavanje negacije u jezicima općenito.

 

Konceptualna metafora: temeljni pojmovi, teorijski pristupi i metode

mateusz-metafora

Mateusz-Milan Stanojević. Konceptualna metafora: temeljni pojmovi, teorijski pristupi i metode. Zagreb: Srednja Europa, 2013.

Ova se knjiga bavi ulogom konceptualne metafore u objašnjenju jezičnih pojava i ljudske spoznaje te mogućim zamkama pri njezinu istraživanju. Knjiga nudi sveobuhvatni model istraživanja konceptualne metafore utemeljen na najnovijim spoznajama i oprimjeren brojnim autentičnim primjerima na hrvatskome. Načela navedenog modela primjenjuju se u dvama istraživanjima. Knjiga je namijenjena lingvistima te studentima diplomskih i poslijediplomskih studija lingvistike. Premda joj temeljna namjena nije pedagoška, njezini teorijski dijelovi mogu poslužiti kao udžbenički tekstovi, a metodološki i praktični dijelovi kao poticaj istraživačima o tome kako istraživati konceptualnu metaforu

Istinito, prirodno, različito : Autolegitimacijske strategije ranog britanskog romana

polic-istinito-prirodno

Vanja Polić. Istinito, prirodno, različito: Autolegitimacijske strategije ranog britanskog romana. Biblioteka književna smotra, ur. Irena Lukšić, Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, 2013.

Knjiga hrvatskom čitatelju nudi iscrpnu studiju o utemeljenju modernog romana u Velikoj Britaniji krajem 17. i tokom prve polovine 18. stoljeća iz perspektive samih romanopisaca. Sastoji se od osam poglavlja u kojima autorica ističe važnost predgovora ranim britanskim romanima kao relevantnih mjesta u tiskanoj produkciji kraja 17. i početka 18. stoljeća na kojem sami romanopisci mogu iznijeti svoje poglede na roman kao književnu vrstu u nastajanju. Odabirući književnopovijesni pristup proučavanju korpusa predgovora, autorica razvija vlastiti književnoteorijski model koji se temelji na analizi autolegitimacijskih strategija kojima se rani britanski romanopisci služe pri uvjeravanju javnosti o vrijednosti vlastitih djela, te o nužnosti uklapanja tih djela u književni kanon.
U uvodnom dijelu analiziraju se predgovori kao retorički paratekstovi: naime u promatranom razdoblju u Britaniji još ne postoji ni sustavna književna kritika ni teorija a ni poetika romana, pa stoga predgovorni materijali predstavljaju gotovo jedini locus na kojem romanopisci mogu legitimirati roman te ponuditi vlastitu poetiku ili pak «manifest» romanesknog žanra u cjelini. Kao teorijski okvir autorica preuzima strukturalnu analizu predgovora kao zasebne književne vrste koju je razvio G. Genette da bi ukazala na konvencije i retoriku koja se u predgovorima rabi. Glavnina knjige sastoji se od analize osamdesetak relevantnih predgovornih tekstova ranim britanskim romanima. U središnjem dijelu autorica se usredotočuje na analizu i klasifikaciju legitimacijskih strategija koje romanopisci zagovaraju pri uspostavi romanesknoga žanra. Te strategije promatraju se kroz očišta triju vrsta retorike: kroz retoriku istine, to jest  kroz postupke autorske argumentacije koji „dokazuju“ istinitost romana, postavljajući ga u opreku s tradicionalnim viđenjem književnosti kao fikcionalne i zato lažne; kroz retoriku prirode koja iznosi argumente o prirodnosti novog žanra romana naspram navodne artificijelnosti nekih drugih, tradicionalnih žanrova; te kroz retoriku razlike kojom romanopisci nastoje dokazati literarnu vrijednost romana odvajajući ga generički od bilo koje druge onodobne književne vrste.
U zaključnom se poglavlju sažimaju spoznaje iz prethodnih poglavlja, te se ističe kako tri proučavana oblika retorike nisu, doduše, jedine «vrste» retorika kojima se rani britanski romanopisci služe pri zahtjevu za literarnim statusom svojih romana pa autorica, nadopunjujući ih, upućuje na retoriku artificijelnosti, retoriku vjerojatnosti i retoriku poistovjećivanja. Naime, nastoji se pokazati da retorika istine, retorika prirode i retorika razlike kao autolegitimacijske strategije mogu nositi vlastiti destabilizirajući potencijal, to jest protuargumente vlastita persuazivnog potencijala. Iz toga proizlazi zaključak kako ne postoje bilo dogovorene bilo unaprijed zadane, apsolutne ili jedino točne strategije ili retorike kojima autori nastoje potvrditi svoje romane pred čitateljstvom i pred literarnim kanonom, nego da se one međusobno prepleću. Analizom destabilizacije triju retorika autorica zaključuje kako je u konačnici prvenstvena autolegitimacijska strategija kojom se rani britanski romanopisci služe upravo sama retorika.

Alexander D. Hoyt: Hrvatski jezik u Zagrebu : sociolingvistički pogled

hoyt-hrvuzg

Alexander D. Hoyt. Hrvatski jezik u Zagrebu : sociolingvistički pogled. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2012.

Knjiga Alexandera D. Hoyta Hrvatski jezik u Zagrebu – sociolingvistički pogled opsega 128 stranica podijeljen u četiri dijela: Sociolingvistika i urbani govor, Lingvističke studije hrvatskog jezika u Zagrebu, Jezična situacija u Zagrebu i Zaključak.
U Uvodu navedene su temeljne povijesne, sociološke, demografske i geografske karakteristike Zagreba. U njemu se također određuje položaj Zagreba na dijalekatskoj karti Hrvatske
U drugom dijelu knjige iscrpno se prikazuju sociolingvistička istraživanja upotrebe jezika u urbanoj sredini. Istraživanje govora grada izbjegavalo se u tradicionalnoj dijalektologiji, usmjerenoj ruralnim govorima, sa svrhom da se objasne povijesne glasovne promjene i da se zabilježi «čisti dijalekt». Opisi i interpretacije gradskih govora razvijaju se tek u šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, kad se prevladao stav da su gradski govori tek mješavine različitih dijalekata. Tada se pokazuje da su gradovi tradicionalne točke susreta različitih idioma, da mogu biti višejezični, ali se mogu jezično tretirati kao »uređeno heterogeni». Istraživanja engleskog jezika u Londonu (Sivertsen), posebno makrolingvističko i empirijsko istraživanje W. Labova jezika New Yorka i njegova raslojavanja, te empirijsko mikrojezično istraživanje »društvenih mreža» što su ih proveli L. i J. Milroy u Belfastu u Sjev.Irskoj, udarili su novim putem, sociolingvistički utemeljenoj urbanoj dijalektologiji.
U trećem dijelu kritički se prikazuju malobrojna ali značajna istraživanja hrvatskoga jezika u Zagrebu. Prikazuje se nezaobilazna studija američkoga slavista T. F. Magnera A Zagreb Kajkavian Dialect u kojoj se uvodi pojam kajkavska koine Obrađuje se i važna studija A. Šojata gdje se također govori o kajkavskoj koine, koja odlikuje zagrebački kajkavski, pri čemu se odbacuju vrlo specifični lokalni elementi a prihvaća ono što se šire upotrebljava u kajkavskom području. Obraća se pozornost i na rad I. Bauera o nestandardnim kajkavskim elementima u govoru stanovnika Zagreba.
U četvrtom dijelu, na tragu Magnerova određenja zagrebačke jezične uporabe kao diglosičke, autor razglaba pitanje o naravi odnosa između zagrebačke kajkavske koine i hrvatskoga standardnog jezika. U ovom dijelu istraživanja pisac primjenjuje Fergusonovu matricu za utvrđivanje diglosije (kakvu spomenuti sociolingvist nalazi u arapskoj jezičnoj situaciji te u Švicarskoj, Grčkoj i na Haitima). Nakon iscrpne analize Hoyt opovrgava Magnerovu tvrdnju i zaključuje da zagrebačka jezična situacija nije obilježena diglosijom i da razlike u upotrebi između zagrebačkoga vernakulara i hrvatskoga standardnog jezika ne odgovaraju kriterijima diglosije, već da se radi o raširenoj europskoj pojavi standarda i dijalekta. U nastavku ovoga dijela opsežno je prikazana, iz dijakronijske perspektive, zagrebačka višejezičnost utemeljena na znanju ili uporabi latinskog, njemačkog i mađarskog. Ovdje se također raspravlja o složenoj i, za naše prilike značajnoj, tematici odnosa između jezika i identiteta. Koristeći se suvremenim svjetskim istraživanjima o ovim odnosima Hoyt ocrtava složeni identitet zagrebačke jezične zajednice baveći se pitanjima jezičnih odnosa među regijama, regionalnog podrijetla govornika u okviru identiteta zagrebačke jezične zajednice. Na kraju razmatra se o položaju zagrebačkoga govora u procesu standardizacije hrvatskoga jezika i purizma s time u vezi, te o ulozi standarda u oblikovanju nacionalnoga identiteta. On nalazi da uloga Zagreba, a time i uloga zagrebačkog idioma postaje sve značajnija u procesu standardizacije i konstrukcije nacionalnog identiteta putem jezika.
U Zaključku Hoyt naglašava dvije važne stvari o hrvatskom jeziku u Zagrebu, prvo, smanjivanje razlika između zagrebačkoga vernakulara i standarda, drugo, spomenuto jačanje uloge Zagreba i zagrebačkoga govora u procesu standardizacije hrvatskoga jezika i oblikovanja nacionalnog identiteta.

Veliki anglo-američki pripovjedači našeg doba

Sonja Bašić. Veliki anglo-američki pripovjedači našeg doba. Biblioteka književna smotra, ur. Irena Lukšić, Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, 2012.

U knjizi u kojoj je sabrala niz svojih čitanja poglavito američkih autora Sonja Bašić dijalogizira s naznačenim stanjem književne teorije artikulirajući pritom pristup i valorizaciju književnosti koji, iako jasno naznačuju i odgovaraju zahtjevima koje to stanje postavlja pred čitatelje, zagovaraju neposredniji i spontaniji odnos prema tekstualnim predlošcima pa, shodno tome, i prvenstvo spisateljskog umijeća.
Hrvatskom će čitatelju posebice biti zanimljive one dionice knjige Sonje Bašić u kojima ona, čitajući američke pisce, ali i Joycea, bilježi načine kako ih je hrvatska književnost recepirala, kako se kod niza naših pisaca uprizorio taj intertekstualni susret. Težište tih analiza je iznalaženje formalno-tematskih odjeka, od kojih valja spomenuti komparativističko čitanje Poea u svezi s Matošom, ukazivanje na hrvatske analogije Faulknerovu regionalizmu, Šoljanovu „(meta)fikcionalnu ekstravaganzu“ na tragu Joyceova eksperimentiranja ili pak završni esej u kojemu istražuje kako su se Joyce, Faulkner i Krleža nosili s balastom povijesti u perifernim kulturnim sredinama.

Prijetvorni subjekt: transtekstualni okviri Shakespeareovih Soneta

Ivan Lupić. Prijetvorni subjekt: transtekstualni okviri Shakespeareovih Soneta, Zagreb: L biblioteka Zavoda za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2007.

Studija Prijetvorni subjekt: transtekstualni okviri Shakespeareovih Soneta podijeljena je na pet poglavlja i zaključak (naslovi poglavlja: I. Prijestup, II. Prijepor, III. Prijetvor IV. Prijevod, V. Prijekor). Budući da je važno prije svega razjasniti pretpostavke na kojima se gradi odabir upravo ovakva naslova, to se na početku uvodnog poglavlja i čini. Iako bi se naime moglo činiti da o predmetu ove studije ne bi smjelo biti nikakva spora jer je na neki način on već upisan pa time i prisutan u samome naslovu, mora se istaknuti da uopće nije jasno o čemu netko govori kad tvrdi da govori o Shakespeareovim Sonetima. U tome smislu ova studija, baveći se često graničnim zonama soneta te tekstovima za koje bi se moglo reći da su u nekoj implicitnoj premda često naizgled vrlo dalekoj vezi sa sonetnim tekstovima Shakespeareovim, nije posve ekscentričan istraživački pothvat. Kao što se u uvodnom dijelu i razlaže, Shakespeareovi Soneti kao predmet kritičkoga bavljenja bit će često ograničeni odnosno određeni načinom na koji se odluči pisati njihov naslov. Cilj je u tim prvim napomenama teorijsko-analitičke naravi pokazati da je u načinu pisanja naslova poetske zbirke prvi put objavljene u Londonu 1609. godine sadržano nekoliko uvijek unaprijed oblikovanih ali nerijetko prešućenih ili pak nedovoljno osviještenih uvjerenja o tome kako se valjano pristupa zamišljenom predmetu istraživanja. Pristup tom zamišljenom, često međutim teško obuhvatljivom, predmetu ovdje se želi vidjeti kao poželjan “ prijestup” , iskoračenje iz zadanih ili naučenih okvira kako bi se osigurao drugačiji uvid – i to ne samo zato što bi u tome “ drugačijem” bilo nužno nešto dragocjeno, nego što se činom svojevoljne transgresije omogućuje bolje razumijevanje same običajem i tradicijom definirane “ granice” . Kako bi se što zornije prikazao taj inače slabo zamjećivan a izrazito važan problem, nešto detaljnijoj analizi podvrgavaju se tekstualne varijante jednog Shakespeareova soneta kojim se otvara knjižica The Passionate Pilgrim iz 1599. godine (“ When my Loue sweares that she is made of truth” ) s oblicima ili “ varijantama” koje nalazimo u sonetu pod brojem 138 u zbirci iz 1609. Tom se analizom želi uputiti na – barem za ovu studiju – jedno od središnjih pitanja: odnos “ teksta” i “ djela” (odnosno pitanje ontologije “ djela” ) te odnos “ pojedinačnog soneta” i “ zbirke” . Time se rasprava o Shakespeareovom pjesničkom opusu stavlja u kontekst recentnih rasprava o statusu Shakespeareovih tekstova općenito. Kao što je dobro poznato, ta takozvana “ disintegracija” Shakespearea koja se od ranih osamdesetih godina dvadesetog stoljeća znatno intenzivirala koincidirala je s nastojanjima da se i tradicijom oblikovana dominantna značenja Shakespeareovih tekstova na sličan način dovedu u pitanje. Riječ je o zanimljivom i složenom susretu interesa nekoliko različitih ali međusobno povezanih disciplina o kojem prvo poglavlje nešto šire govori pokušavajući oblikovati plodotvoran kontekst za daljnju raspravu. Naslov sonetne zbirke koja je glavni predmet ove studije zadržava velika slova dvaju članova (“ Shakespearea” i “ Soneta” ) bez uvođenja kurziva ostavljajući tako odnos među njima otvorenim. Kao što se u dijelu koji govori o drugim sonetnim zbirkama iz istoga razdoblja – kako god to razdoblje odlučimo imenovati (o čemu se donosi poduži ekskurz) – i navodi, engleska genitivna konstrukcija pokazuje se dvosmislenom budući da se onodobni genitivni naslovi ponekad odnose na autora knjige (ili, preciznije, teksta), ponekad pak na njezinu temu. Obje te mogućnosti prisutne su u naslovu “ Shakespeareovi Soneti” , koji sugerira da veza između Soneta i Shakespearea nije samo veza između autora i knjige, nego u jednoj – a veliko je pitanje kolikoj – mjeri može biti i veza između knjige i Shakespearea kao njezina predmeta. Upravo je zato za svaku interpretaciju važno ustanoviti o čemu ona zapravo govori i što se uistinu kritičkom intervencijom hoće postići. Vrlo se često naime događa da se zaključak izvučen iz promatranja pojedinačnog soneta uzme za polazište u tumačenju cjelokupne zbirke ili obrnuto. Nije sasvim sigurno da se taj hermeneutički circulus vitiosus može sasvim izbjeći, ali se čini izrazito važnim osvijestiti okvir unutar kojega se kritički čin – pa time i sama ova studija – događa te naglasiti činjenicu da “ tekstualni događaj” nikad nije samo tekstualni i nikad ne ostaje unutar granica “ samoga” teksta. Upravo se u tom smislu izlaska izvan granica tradicionalno shvaćena teksta ovdje upotrebljava Genetteov pojam “ tekstualne transcendencije” te se modificira u skladu s nekim drugim, kasnijim pristupima. Genetteova paratekstološka te mogućnost metatekstoloških razmatranja bitan su poticaj ovoj studiji, s time što se s njima nastoje plodonosno spojiti srodna bavljenja unutar anglo-američke tradicije tekstualne ili tekstološke kritike, povezane s isprva uglavnom francuskom tradicijom povijesti knjige te s nekim općenitim kretanjima u suvremenoj književnoj i kulturnoj teoriji. Takvim se zanimanjem nastoji pridonijeti spoznajama koje su u novije vrijeme ponuđene glede tekstualnosti i procesa “ socijalizacije” te osvijestiti i iskoristiti potencijal u tijelu teksta koje je donedavno bilo u književnim proučavanjima uglavnom zanemarivano te prepuštano kao predmet bavljenja specijaliziranim “ bibliografima” odnosno “ bibliolozima” . Odlučuje se dakle posvetiti upravo tim “ rubnim” , “ izvanjskim” prostorima Shakespeareovih Soneta: izmjenjivim, “ prijetvornim” mehanizmima koji tu zbirku (tu “ zbrku” ) čine dostupnom interpretaciji. Ukazivanjem na neobičnu povijest Shakespeareova pjesničkog opusa u 18. stoljeću omogućuje se tako povezivanje marginalnog, “ dodatnog” statusa Soneta u ondašnjim monumentalnim višesveščanim izdanjima (posebno onom Samuela Johnsona i Georgea Steevensa) s pojmom “ dodatka” , “ dometka” odnosno “ suplementa” te se uz pomoć te veze ukazuje na dragocjenost uvida koji nudi pozicija “ isključenosti” ili “ stranosti” odnosno “ nastranosti” . Time studija sebi u zadatak zapravo stavlja prikazati to što se ovdje uvjetno naziva “ mehanizmom prijetvora” : načine na koje soneti blijede i mijenjaju lica ovisno o tome gdje se postave te odnos neke zamislive “ stalnosti” u tekstu prema stalnoj mijeni u kojoj se on “ događa” . Polazeći od “ gramatike ljubavi” i uređivanja spolnih okvira unutar kojih se Shakespeareovi Soneti većinom čitaju, pojedina poglavlja se između ostaloga bave pitanjima upisivanja zbirke u okvire drugih kodova i izmijenjenih kulturnih i povijesnih situacija, važnošću “ drugačijih” erotskih izbora i mnogostrukosti žudnje, odnosom autorskih i čitateljskih tijela te prijetvornom prirodom zamjenica koje prije svega obilježuju lirski diskurz: zamjenica “ ja” i “ ti” . Odgađajući bavljenje “ samom” zbirkom (mogućnost čiju opravdanost ova studija ionako radikalno dovodi u pitanje), drugo poglavlje rasvjetljuje srednjovjekovne i renesansne tradicije metaforizacije gramatičkog roda te tako nastoji uspostaviti koristan kontekst unutar kojega bi se mnoga suprotstavljena shvaćanja kako roda i spola tako i čitalačkog subjekta i teksta što bolje razumjela. Time se želi aktivirati niz diskurza koji bacaju zanimljivo svjetlo na Shakespeareove Sonete, ali i na problem ljubavne lirike općenito. Učinilo mi se važnim promatrati kategoriju roda prije svega kao jezičnu kategoriju pa se s time u skladu i prikazuju najprije neka lingvistička poimanja tog problema – koja nipošto nisu uvijek međusobno suglasna – kako bi se zatim u prvi plan stavio često napet odnos između “ spolne” i “ rodne” razlike kako se ona u književno-kulturološkim proučavanjima ponovljeno javlja. Kao odlična početka točka tu se pokazao utjecajan šekspirološki prilog Margrete de Grazije i Petera Stallybrassa iz devedesetih godina zaokupljen “ materijalnim” aspektima Shakespeareovih tekstova te povijesnom razlikom kad je riječ o spolnim i erotskim sustavima prethodnih razdoblja, osobito renesanse (ili ranog novovjekovlja, terminološka mijena kojom se studija opetovano bavi). Kako bi se ispravno shvatila tradicija na koju se spomenuti šekspirološki prilog poziva, u ovom poglavlju poduzima se jedna vrlo široko zamišljena analiza niza tekstova koji se bave susretom roda i spola te odnosom spolnog ponašanja i jezika od ranog srednjeg vijeka naovamo. Tu se, uz pomoć niza srednjovjekovnih latinskih gramatičkih priručnika, pokušava dati jedna manje-više zaokružena slika svekolike raznolikosti u opisivanju gramatičkog roda, da bi se pritom dosta prostora dalo jednom od najzanimljivijih srednjovjekovnih tekstova kad je riječ o metaforizaciji gramatičkog roda i njegovu povezivanju sa spolnim ponašanjem, posebno s onim koje izlazi izvan definirane a svima nam dobro poznate seksualne norme. Riječ je o djelu Alana iz Lillea, izmjenično pisanu u prozi i stihu, a naslovljenu De planctu naturae. Alan politiku zamjenica iskorištava prije svega kako bi – barem naizgled, a o tome postoje različita, često međusobno nepomirljiva mišljenja – proskribirao određene spolne prakse, osobito sodomiju. Riječ je o pojmu koji je u novije vrijeme, posebno u proučavanju srednjega vijeka i renesanse, zbog svoje širine, neodređenosti i uvijek prisutnog subverzivnog potencijala zadobio važno mjesto. On se u Alanovu djelu nikad izrijekom ne spominje, a neimenovanje – posebno u kasnijoj kršćanskoj tradiciji – bit će trajna jezična sudbina sodomitskog prijestupa. Pojam sodomije nerijetko će se zadnjih godina naći i u vezi sa Shakespeareovim Sonetima kako bi se upozorilo na razliku pojmovnih okvira unutar kojih se spolni identiteti smještaju te kako bi se što jasnije istaknula naknadna tvorba renesnansnih spolnih identiteta retroaktivnim upisivanjem u neodređene i često vrlo skliske tragove prošlosti. Područje gramatike Alanu služi kao najbolja – ali ujedno, budući da je riječ o jeziku, i najskliskija – figura pomoću koje bi se ukazalo na tobožnju “ naravnost” određenih spolnih odnosa koji bi morali odslikavati uređeni odnos između imenica i pridjeva istih i različitih rodova. Solecizam, odnosno kriva konstrukcija, za Alana je nedopustiv grijeh odnosno prijestup, pa je shodno tome i svako drugo slaganje ili sparivanje koje izlazi izvan zakona gramatike ujedno već izišlo i izvan zakona razuma odnosno naravi. Da bi se uvidjela sva nestabilnost takve argumentacije, u ovom se poglavlju dalje govori o tekstu koji je nesumnjivo u vrlo zanimljivu dijalogu s Alanovim plačem. Riječ je o popularnom srednjovjekovnom prenju između Ganimeda i Helene, koje omogućuje da se logika zamjenica u srednjem vijeku poveže sa srodnim primjerima iz šesnaestostoljetne (Grammatica figurata) i sedamnaestostoljetne Engleske: prije svega s tekstovima Hic mulier (tj. Ovaj žena) i Haec vir (tj. Ova muž) te s djelom Bathsuae Makin An Essay to Revive the Antient Education of Gentlewomen – koji pokazuju da metaforizacija gramatike u spolne, rodne i erotske svrhe nije s koncem srednjeg vijeka iščeznula s europskih kulturnih obzora. Kao bitna poveznica tu služe engleske humanističke gramatike u kojima se mnogostrukost roda očituje ponajprije u opisima latinskog jezika, ali kod Bena Jonsona i engleskoga. Od jedne takve gramatike – one prevažne Lilyjeve iz šesnaestog stoljeća – ovo se poglavlje uostalom i počelo sporo odmotavati. Kao i svi dosad spominjani tekstovi, i Shakespeareovi Soneti u 17. će stoljeću biti mjesto miješanja i mijenjanja zamjenica. Pokazuju to kako neki rani rukopisni prijepisi soneta tako i izdanje Johna Bensona iz 1640. godine, u kojem se rod naslovljenika ponegdje mijenja iz muškog u ženski kako bi se zadovoljili zahtjevi legitimne “ ljubavne” gramatike. U tome će smislu izvjesna nelagoda Shakespeareovu zbirku pratiti većim dijelom njezine recepcijske povijesti. Tom se ključnom problemu okreće treće i po mnogočemu središnje poglavlje ovoga rada. Ono započinje raspravom o Shakespeareovoj uporabi “ prvog lica” u Sonetima da bi se zatim prikazala proturječja u kojima se nalaze biografske interpretacije ove zbirke. Dok se s jedne strane Shakespeareova biografija uporno nastojala osloboditi nepoželjnih implikacija njegovih Soneta, dotle se s druge strane često inzistiralo na posebnosti Shakespeareove zbirke u odnosu prema drugim zbirkama tog razdoblja upravo zbog toga što bi ona bila obilježena autorovim osobnim pečatom. Taj osobni pečat – koji je i sam možda pomalo nezgodna metafora – običavao se poistovjećivati sa Shakespeareovim “ osobnim iskustvom” , s doživljajem pjesnika patnika koji svoju nezadovoljenu i često nelegitimnu strast prelijeva iz svoga rastrganog srca u bolnu pojedinačnost soneta. Važno je primijetiti da istoj tradiciji – samo potpuno oprečnih svjetonazorskih stajališta – pripadaju esencijalistički orijentirana gej čitanja ove sonetne zbirke, koja od Pequigneyjeve knjige iz 1985. godine prestaju biti iznimkom. Premda je to svake pažnje vrijedna tradicija i premda se njoj u ovom poglavlju posvećuje znatan prostor, glavni se dio ovog dijela studije bavi dvosmislenošću diskurza kroz koje se u renesansi artikuliraju odnosi među muškarcima: od idealiziranog prijateljstva do zakonom kažnjivog sodomitskog prijestupa, prijestupa koji je i sam u pojmovnom smislu širi te ga nikako nije moguće sasvim poistovjećivati s modernim poimanjem homoseksualnoga. Retorika Shakespeareovih Soneta ovdje se promatra u svjetlu Barnfieldovih soneta Ganimedu te se odnos koji renesansna kultura razvija prema antici – posebno u pogledu homoerotike – uspoređuje s našim promatranjem renesanse, a u spletu tih mnogostruko složenih odnosa pokušava se ocrtati uloga koju u tom procesu kulturnog nasljeđivanja, prihvaćanja, odbacivanja i preispisivanja imaju identifikacija odnosno identitet, pre-poznavanje i želja. Riječ je onekim od središnjih problema svakog “ historicizma” , a oni se ovdje propituju na primjeru neprocjenjivog uredničkog i kritičkog rada Edmonda Malonea, glavnog priređivača Shakespeareovih Soneta u 18. stoljeću (1780). Što se pak tiče “ same” zbirke, prvih osamnaest soneta poslužit će da se pokaže čime su se vodile odluke hrvatskih prevodilaca pri dodjeljivanju roda pojedinim pjesmama. Četvrto poglavlje nosi naslov “ Prijevod” i nastavlja se baviti pitanjima koja su dotaknuta već prema kraju prethodnoga poglavlja. Problem odnosa pojedinačnog soneta i zbirke – načini na koji zbirka vrlo često nastanjuje pojedinačni sonet – razmatra se ovdje na primjeru Marasova prijevoda Shakespeareovih Soneta (1993) i prethodno objavljenog prijevoda soneta 121 iz Večernjeg lista 1991. godine. Bilješke koje uokviruju pojedinačne sonete te ilustracije koje nalazimo uz Marasov prijevod pokazuju se odličnim poljem na kom se detaljnije raščlanjuju neke od naznaka najavljenih još u uvodnom poglavlju. To su prije svega odnos parateksta i teksta, odnos vizualnih i tekstualnih kodova knjige, odnos kritičkog aparata i teksta i sl. Detaljnim čitanjem soneta 121 prikazuju se problemi neizbježno prisutni u svakom prisvajanju Shakespeareova teksta: njegovu stavljanju u službu određenog ideološkog i kulturnog trenutka. Na to će se još relevantnije nastaviti peto poglavlje ovog rada, u kome se retorika “ prijateljstva” ispituje u kontekstu kajkavske književne tradicije. Povod je tome nedavni prijevod Shakespeareovih Soneta na jednu obnovljenu varijantu kajkavskog književnog jezika (Funda 2000) koji ovu sonetnu zbirku nudi kao moćnu moralnu pouku i kao važan prinos oživljavanju i jačanju “ prave” i stare kajkavske tradicije. Jednim “ perverznim” (što je za mene izuzetno pozitivan kritički pojam) čitanjem riječi “ pajdaš” u kajkavskim tekstovima od Habdelića preko Muliha do tekstova o progonima vještica u sjevernoj Hrvatskoj ili do Petrice Kerempuha Jakoba Lovrenčića, nastoji se barem djelomično ustanoviti je li i tu jezik “ prijateljstva” – odnosno “ pajdaštva” , što ne bi bila sasvim ista stvar – u dvosmislenom odnosu bliskosti s jezikom “ spolnog” ili nekog drugog prijestupa. Time ovo poglavlje zaokružuje središnju problematiku studije dovodeći u vezu izvorne i strane kontekste te prepoznajući važnost odgovornog pristupa ne samo stranoj nego i domaćoj prošlosti. Zaključni osvrt – ako se tako može nazvati – pokušava objediniti mnoga pitanja koja su u ovom prikazu dotaknuta, i to tako što im pristupa kroz problem “ glasa” i njegove važnosti u proučavanju svakog lirskog diskurza. Tu sam se slobodnije nego što je to u prethodnim poglavljima slučaj poslužio tekstom autora koji je za Shakespearea bez ikakve dvojbe slovio za sam vrh svjetske književnosti, kako se ona onda mogla zamišljati. Riječ je, dakako, o Ovidiju, iz čijih će Metamorforza figura rastjelovljenog glasa – Jeke dakle i Narcisa – poslužiti da se nakratko meditira nad rastjelovljenim glasom Shakespeareovih Soneta i na modusima njegova otjelovljivanja i postojanja u sadašnjici. Tu se konačno jasnije javlja pitanje koje se na neki način provlačilo kroz cijelu studiju, a tiče se interesa ženskog subjekta koji pristupa ovoj sonetnoj zbirci. Drama koja se događa u susretu živog čitateljskog tijela i mrtvog jezika teksta, a koja je u slučaju Shakespeareovih Soneta i sama temom nekolicine istaknutih pjesama, nije samo estetske naravi i ne razrješuje se nekom nedvosmislenom recepcijskom katarzom. Tim razlaganjem, barem mi se tako čini, i sam istupam iz okvira koje sam na početku zamislio i pokušao definirati te mi ne preostaje drugo nego da nešto sustavnijom teorijskom refleksijom u svom predstojećem radu povežem probleme glasa, tijela i izvedbe kako u Shakespeareovom pjesničkom opusu tako i u prirodnom stanu tih fascinantnih pojmova: u dramama. Dopusti li mi se, prema tome, da za zaključak ovog sažetka preuranjeno preformuliram zaključak jednog manje poznatog Shakespeareovog soneta (onog pedesetog: “ How heavy do I journey on my way” ), onda bih i za taj predstojeći rad kao i za dijalog koji slijedi rekao: “ My joy lies onward, and my grief behind”.

Shakespeare između izvedbe i knjige

Ivan Lupić. Shakespeare između izvedbe i knjige. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2010.

Ova disertacija pristupa središnjem kanonu anglofone književne i kazališne kulture iz perspektive koja se otvara susretom dvaju interdisciplinarnih polja: izvedbenih studija i povijesti knjige. Izvedba i knjiga od samih početaka obilježavaju sudbinu Shakespeareova opusa, no znanstvena proučavanja uglavnom su se smještala unutar jednog od ta dva šira pojmovna okvira, i to često u strogoj opreci prema drugome. Nasuprot tome, u ovoj se disertaciji proučavaju načini na koji knjiga uvijek nastanjuje izvedbu dok je istovremeno izvedba uvijek već upisana u Shakespeareovu knjigu. Iako je uglavnom riječ o dramskom opusu, u obzir su uzeti i Shakespeareovi Soneti te način na koji pojmovi izvedbe i knjige strukturiraju osnovne oblike njihove recepcije. Pojedina poglavlja zatim se okreću problemu homoerotskih značenja i izvedbe spola/roda na renesansnoj pozornici u odnosu prema suvremenim izdanjima tekstova koji izvedbi predleže (kroz analizu komedija Jonsona i Shakespearea), pitanju takozvanih apokrifnih Shakespeareovih drama i njihovu uskrsnuću u kazalištu (Cardenio), problemu odnosa misli/riječi i djelovanja u kontekstu suvremenih političkih prisvajanja Shakespearea (Hamlet) te konačno naporima da se Shakespeareovi tekstovi objave na hrvatskom jeziku u knjizi temeljenoj na ideji sabranih djela i zaokruženog autorskog opusa, koji se u disertaciji podvrgavaju detaljnoj kritici.