Tatjana Jukić. Revolucija i melankolija. Granice pamćenja hrvatske književnosti. Zagreb: Naklada Ljevak, 2011.

Tatjana Jukić analizira dugu povijest i različite aspekte odnosa revolucije i melankolije; posebno je zanimaju mjesta gdje se, u opisima te relacije, dodiruju književnost, filozofija i psihoanaliza. Njezina studija polazi od primjera iz hrvatske književnosti i pokazuje kako se u hrvatskoj književnosti formiraju specifične konfiguracije politike i memorije. Istodobno, Jukić pokazuje kako sprega revolucije i melankolije opterećuje ne samo politički projekt socijalizma i kulturnu povijest koju s njim povezujemo, već i različita recentna tumačenja demokracije. Ova knjiga otvara stoga poziciju za kritički pristup u kompleks koji, kako kaže autorica, poput sablasti kruži i ne samo Evropom, a koji u nedostatku boljeg imena i s pritajenom strepnjom zovemo postsocijalizmom.
Zato je temeljno pitanje što ga autorica u ovoj knjizi postavlja sljedeće: kako se pamti revolucija? Kako se i gdje formira kulturna memorija koja u sebe mora inkorporirati revoluciju kao specifično predznanje? Ako je revolucija specifično predznanje, kako se unutar kulturne povijesti formira memorija budućnosti? I, s tim u vezi: kako se pamti melankolija?
Jukić pokazuje da je za zahvat u takvu memoriju kulturnoj povijesti ali i filozofiji potrebna književnost kao scena instrukcije. Književnost je mjesto gdje se pamte melankolija i revolucija, i kompleksna sprega toga dvoga. Što znači da kulturna memorija koja u sebe mora uključiti revoluciju kao specifično predznanje, a onda i kao stanovitu memoriju budućnosti, književnost zahvaća onako kako Freud opisuje melankoliju: književnost takvoj memoriji prijeti kao otvorena rana, i na sebe privlači raspoloživu energiju sa svih strana.
Autorica će to dokazati čitanjem niza književnih tekstova, objavljenih od 1950-ih do 1980-ih, kojima je u fokusu memorija kontaminirana melankolijom, revolucijom ili kompleksnim relacijama toga dvoga: tekstova Slobodana Novaka, Ivana Slamniga, Antuna Šoljana, Danila Kiša. Svaki od njih otvara kao scenu instrukcije, gdje se naziru uvjeti recentne kulturne i političke povijesti, od Drugoga svjetskog rata naovamo. To je ujedno scena gdje, kaže Jukić, počinje analiza postsocijalizma, uzme li se u obzir da je postsocijalizam, kako pokazuje njegov prefiks, prije svega neproradivi preostatak socijalizma nakon njegove smrti.