William Wordsworth (1770.-1850.) zasigurno je najveći britanski romantički pjesnik u čijim pjesmama inspiraciju opetovano nalaze drugi pjesnici, profesori i studenti, ali i ljudi koji jednostavno vole čitati poeziju. Uzimajući u obzir različite kritičke pristupe njegovoj poeziji, od formalističkih, poststrukturalističkih, fenomenoloških, ekokritičkih i historističkih, ova knjiga želi proniknuti u problematiku romantičkog sjećanja kao vremenske i prostorne kategorije te Wordsworthovu poeziju otvoriti mogućnosti čitanja u različitim teorijskim okvirima.

Knjiga se bavi sjećanjem u najvažnijim djelima Williama Wordswortha, obuhvaćajući njegovu produktivnu fazu od 1797. do 1807.g., ali i kasnije radove poput Vodiča kroz jezera (1810.) i Ekskurzije (1814.). U 1. poglavlju naslovljenom ‘Romantičko sjećanje i sebstvo’ autorica govori o fenomenu sjećanja u zapadnoj kulturi od antike do romantizma, te govori o baladi i autobiografiji kao osnovnim žanrovima u razdoblju romantizma kojima sjećanje biva razapeto između društvenog i osobnog. U 2. poglavlju ‘Romantičko sjećanje i vrijeme’ autorica govori o važnim toposima romantičke književnosti: figuri djeteta i povratku u djetinjstvo. Također, ovdje objašnjava važnu Wordsworthovu sintagmu ‘vremenski lokaliteti’ te trasira različite vrste romantičkog sjećanja: od afektivnog i traumatskog sjećanja do sjećanja na temelju indicija. U 3. poglavlju ‘Romantičko sjećanje i prostor’ autorica opise sjećanja, a u skladu sa spacijalnim zaokretom koji se dogodio krajem 20. st., proširuje na dimenziju prostora i sjećanje po navici. Ovakav pristup dimenziji sjećanja kod Wordswortha inovativan je i nedovoljno istražen, a autorica ovdje otvara jedno novo poglavlje u proučavanju Wordsworthove poezije. Posljednje poglavlje, pod nazivom ‘Romantičko sjećanje i društvo’ priziva povijesne trenutke u Wordsworthovom sjećanju, a među njima istaknuto mjesto zauzima Francuska revolucija i pjesnikove pješačke ture po kontinentu uoči revolucije. Novim metodološkim pristupom, tzv. novim studijima siromaštva, kojima pristupa kao svojevrsnom proširenju uvriježenih historističkih čitanja Wordswortha, autorica na domišljat i nov način objašnjava pjesnikov ‘radikalizam’.

Uzevši u obzir cijelu knjigu, autorica spretno i jasno trasira različite kritičke pristupe Wordsworthovoj poeziji, od formalističkih, post-strukturalističkih, fenomenoloških, eko-kritičkih i historističkih, te želi proniknuti u problematiku romantičkog sjećanja kao vremenske i prostorne kategorije. Na taj način, autorica želi Wordsworthovu poeziju otvoriti mogućnostima čitanja u različitim teorijskim okvirima, ali i obogatiti novim teorijskim pristupima poput novijih studija siromaštva. U tom smislu ova je knjiga obol Williamu Wordsworthu kao najvećem engleskom pjesniku romantizma i propitkuje njegov položaj unutar književnog kanona. To čini na način da pokušava upozoriti na slabosti i granice njegove pjesničke veličine te njegovu uvjetovanost osobnim i društvenim okolnostima krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća. U svom metodološki raznolikom pristupu ovom najvećem pjesniku britanskog romantizma, autorica pojmu sjećanja daje višeslojni karakter i smješta ga u žarište proučavanja književnosti zapadnog kruga.