Bićanić, Sonia (rođena Wild), anglistica (Kenley, Surrey, Velika Britanija, 3. I. 1920). Anglistiku i jugoslavenske književnosti diplomirala 1952. Doktorirala englesku književnost u Oxfordu 1959. Od 1953. do 1991. predavala englesku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica knjige Socijalna i kulturna povijest Britanije (A Social and Cultural History of Britain: 1688–1981, 1982), te mnogobrojnih studija o engleskoj književnosti, društvu i kulturi Velike Britanije, stilistici i teoriji diskursa, kao i udžbenika za učenje engleskog jezika.
(iz Hrvatske enciklopedije)
In memoriam Sonia Wild Bićanić (1920.-2017.)
Poznavati Soniju Wild Bićanić na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za anglistiku, bila je osobita čast i privilegij, tim osobitija jer je Sonia sa sebi svojstvenim engleskim smislom za mjeru i za javni prostor bila nesklona presezanju prema časti i privilegijima. Učiti od Sonije značilo je možda ponajprije upravo to: učiti o engleskoj kulturi kao kulturi javnoga prostora i javnoga djelovanja, s posebnim smislom za odnose i sa zdravom skepsom prema golom osobnom interesu. I zbog toga se svi mi, njezini kolege i njezini studenti, opraštamo danas od Sonije s dubokim dugom, kojega najčešće nismo ni svjesni, jer ga Sonia nije ni pokušavala naplatiti.
O tome mogu svjedočiti iz prve ruke, kao Sonijina studentica i poslije, kao njezina kolegica, nakon što je Sonia nesebično priskočila Odsjeku u pomoć i nakon odlaska u mirovinu. Tako se dogodilo da smo dijelile istu sobu na fakultetu i kad me ispitivala viktorijansku književnost na drugoj godini studija, i u času kad sam sama počinjala predavati viktorijansku književnost, novim generacijama studenata. Sve je te godine pamtim po istome: po prekrasnoj kameji na košulji, tik ispod vrata, i po živoj iskri u nasmijanim očima uvijek i unaprijed zainteresiranima za svijet oko sebe. Zato sam dojma da ni naša viktorijanska veza nije slučajna i nevažna: viktorijanci o kojima mi je Sonia predavala bili su prije svega živo zainteresirani za svijet, ne toliko svjetski putnici koliko ljudi od svijeta i za svijet, s empirističkim smislom za detalj. Nezaboravan mi je ostao Sonijin užitak u Browningovoj pjesmi „Love Among the Ruins“ – „Ljubav među ruševinama“ – užitak koji je u velikoj mjeri bio zapravo browningovski: dok nam je, kao studentima, čitala tu pjesmu, Sonia je neskriveno uživala u njezinu ritmu i muzici njezina jezika jednako kao što je Browning zagovarao ljubav i u ruševinama, osobito u ruševinama. I zato su Sonijina predavanja o viktorijanskoj književnosti bila ustvari predavanja o engleskoj modernosti; bila su to predavanja o svijetu koji nam se otvara kao zadaća i kao polje djelovanja, i kad je urušen i kad je neurušen, ne sutra nego danas, ne drugdje nego ovdje, sa svakim svojim detaljem.
Kao Sonijina studentica, to sam pokušala naučiti; kao njezina kolegica, to sam naučila pokušavati. Kao njezina čitateljica, to sam osvijestila kao akademski zadatak. Dopustite mi da od Sonijinih autorskih tekstova izdvojim dva: njezinu knjigu o putopisima britanskih putnika Dalmacijom od 1757. do 1935, i njezine memoare pod naslovom Dvije linije života. U obje te knjige Sonia ispituje mjesta gdje se književnost i svijet dodiruju i međusobno uvjetuju, a granice je nemoguće i nepotrebno ucrtavati. Pritom je ona sama nalik na britanske putnike Dalmacijom: njezini memoari pripovijedaju o Soniji Wild, Engleskinji koja odrasta upravo 1920-ih i 30-ih, da bi u jeku Drugoga svjetskog rata, kao pripadnica Britanske vojske, zbog ljubavi i braka odlučila nastaviti život u nepoznatome, stranom prostoru kojim putuju i koji istražuju njezini putopisci, prostoru gdje se dodiruju antičke Dalmacija i Panonija.
Naravno, upravo je to velika Sonijina tema: život između Engleske i Hrvatske, ali život u objema. Ipak, taj život u objema bio je Soniji jamstvo da će živjeti ne i u jednoj i u drugoj, nego prije svega u svijetu kao takvome, u svijetu koji je izazov i koji je izazovan. I stoga mi se čini da je središnji događaj Sonijinih memoara zapravo Drugi svjetski rat, kao svjetski rat: to je događaj koji je Soniju dokraja suočio sa svijetom, svijetom browningovskih razvalina jednako kao i sa svijetom browningovskih ljubavnika, i pred nju postavio zadatak neodgodivog praktičnog angažmana, bez roka trajanja. To je ujedno njezina lekcija nama, bez roka trajanja: ona kaže da je javna odgovornost ustvari istinska osobna odgovornost, i da je osobna odgovornost a priori javna i politička. I zato naš zajednički anglistički hodnik, draga Sonia, bez tebe ne bi bio doista anglistički. Hvala ti: za jučer, za danas i za sutra.
Tatjana Jukić