Ivan Lupić. Prijetvorni subjekt: transtekstualni okviri Shakespeareovih Soneta, Zagreb: L biblioteka Zavoda za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2007.

Studija Prijetvorni subjekt: transtekstualni okviri Shakespeareovih Soneta podijeljena je na pet poglavlja i zaključak (naslovi poglavlja: I. Prijestup, II. Prijepor, III. Prijetvor IV. Prijevod, V. Prijekor). Budući da je važno prije svega razjasniti pretpostavke na kojima se gradi odabir upravo ovakva naslova, to se na početku uvodnog poglavlja i čini. Iako bi se naime moglo činiti da o predmetu ove studije ne bi smjelo biti nikakva spora jer je na neki način on već upisan pa time i prisutan u samome naslovu, mora se istaknuti da uopće nije jasno o čemu netko govori kad tvrdi da govori o Shakespeareovim Sonetima. U tome smislu ova studija, baveći se često graničnim zonama soneta te tekstovima za koje bi se moglo reći da su u nekoj implicitnoj premda često naizgled vrlo dalekoj vezi sa sonetnim tekstovima Shakespeareovim, nije posve ekscentričan istraživački pothvat. Kao što se u uvodnom dijelu i razlaže, Shakespeareovi Soneti kao predmet kritičkoga bavljenja bit će često ograničeni odnosno određeni načinom na koji se odluči pisati njihov naslov. Cilj je u tim prvim napomenama teorijsko-analitičke naravi pokazati da je u načinu pisanja naslova poetske zbirke prvi put objavljene u Londonu 1609. godine sadržano nekoliko uvijek unaprijed oblikovanih ali nerijetko prešućenih ili pak nedovoljno osviještenih uvjerenja o tome kako se valjano pristupa zamišljenom predmetu istraživanja. Pristup tom zamišljenom, često međutim teško obuhvatljivom, predmetu ovdje se želi vidjeti kao poželjan “ prijestup” , iskoračenje iz zadanih ili naučenih okvira kako bi se osigurao drugačiji uvid – i to ne samo zato što bi u tome “ drugačijem” bilo nužno nešto dragocjeno, nego što se činom svojevoljne transgresije omogućuje bolje razumijevanje same običajem i tradicijom definirane “ granice” . Kako bi se što zornije prikazao taj inače slabo zamjećivan a izrazito važan problem, nešto detaljnijoj analizi podvrgavaju se tekstualne varijante jednog Shakespeareova soneta kojim se otvara knjižica The Passionate Pilgrim iz 1599. godine (“ When my Loue sweares that she is made of truth” ) s oblicima ili “ varijantama” koje nalazimo u sonetu pod brojem 138 u zbirci iz 1609. Tom se analizom želi uputiti na – barem za ovu studiju – jedno od središnjih pitanja: odnos “ teksta” i “ djela” (odnosno pitanje ontologije “ djela” ) te odnos “ pojedinačnog soneta” i “ zbirke” . Time se rasprava o Shakespeareovom pjesničkom opusu stavlja u kontekst recentnih rasprava o statusu Shakespeareovih tekstova općenito. Kao što je dobro poznato, ta takozvana “ disintegracija” Shakespearea koja se od ranih osamdesetih godina dvadesetog stoljeća znatno intenzivirala koincidirala je s nastojanjima da se i tradicijom oblikovana dominantna značenja Shakespeareovih tekstova na sličan način dovedu u pitanje. Riječ je o zanimljivom i složenom susretu interesa nekoliko različitih ali međusobno povezanih disciplina o kojem prvo poglavlje nešto šire govori pokušavajući oblikovati plodotvoran kontekst za daljnju raspravu. Naslov sonetne zbirke koja je glavni predmet ove studije zadržava velika slova dvaju članova (“ Shakespearea” i “ Soneta” ) bez uvođenja kurziva ostavljajući tako odnos među njima otvorenim. Kao što se u dijelu koji govori o drugim sonetnim zbirkama iz istoga razdoblja – kako god to razdoblje odlučimo imenovati (o čemu se donosi poduži ekskurz) – i navodi, engleska genitivna konstrukcija pokazuje se dvosmislenom budući da se onodobni genitivni naslovi ponekad odnose na autora knjige (ili, preciznije, teksta), ponekad pak na njezinu temu. Obje te mogućnosti prisutne su u naslovu “ Shakespeareovi Soneti” , koji sugerira da veza između Soneta i Shakespearea nije samo veza između autora i knjige, nego u jednoj – a veliko je pitanje kolikoj – mjeri može biti i veza između knjige i Shakespearea kao njezina predmeta. Upravo je zato za svaku interpretaciju važno ustanoviti o čemu ona zapravo govori i što se uistinu kritičkom intervencijom hoće postići. Vrlo se često naime događa da se zaključak izvučen iz promatranja pojedinačnog soneta uzme za polazište u tumačenju cjelokupne zbirke ili obrnuto. Nije sasvim sigurno da se taj hermeneutički circulus vitiosus može sasvim izbjeći, ali se čini izrazito važnim osvijestiti okvir unutar kojega se kritički čin – pa time i sama ova studija – događa te naglasiti činjenicu da “ tekstualni događaj” nikad nije samo tekstualni i nikad ne ostaje unutar granica “ samoga” teksta. Upravo se u tom smislu izlaska izvan granica tradicionalno shvaćena teksta ovdje upotrebljava Genetteov pojam “ tekstualne transcendencije” te se modificira u skladu s nekim drugim, kasnijim pristupima. Genetteova paratekstološka te mogućnost metatekstoloških razmatranja bitan su poticaj ovoj studiji, s time što se s njima nastoje plodonosno spojiti srodna bavljenja unutar anglo-američke tradicije tekstualne ili tekstološke kritike, povezane s isprva uglavnom francuskom tradicijom povijesti knjige te s nekim općenitim kretanjima u suvremenoj književnoj i kulturnoj teoriji. Takvim se zanimanjem nastoji pridonijeti spoznajama koje su u novije vrijeme ponuđene glede tekstualnosti i procesa “ socijalizacije” te osvijestiti i iskoristiti potencijal u tijelu teksta koje je donedavno bilo u književnim proučavanjima uglavnom zanemarivano te prepuštano kao predmet bavljenja specijaliziranim “ bibliografima” odnosno “ bibliolozima” . Odlučuje se dakle posvetiti upravo tim “ rubnim” , “ izvanjskim” prostorima Shakespeareovih Soneta: izmjenjivim, “ prijetvornim” mehanizmima koji tu zbirku (tu “ zbrku” ) čine dostupnom interpretaciji. Ukazivanjem na neobičnu povijest Shakespeareova pjesničkog opusa u 18. stoljeću omogućuje se tako povezivanje marginalnog, “ dodatnog” statusa Soneta u ondašnjim monumentalnim višesveščanim izdanjima (posebno onom Samuela Johnsona i Georgea Steevensa) s pojmom “ dodatka” , “ dometka” odnosno “ suplementa” te se uz pomoć te veze ukazuje na dragocjenost uvida koji nudi pozicija “ isključenosti” ili “ stranosti” odnosno “ nastranosti” . Time studija sebi u zadatak zapravo stavlja prikazati to što se ovdje uvjetno naziva “ mehanizmom prijetvora” : načine na koje soneti blijede i mijenjaju lica ovisno o tome gdje se postave te odnos neke zamislive “ stalnosti” u tekstu prema stalnoj mijeni u kojoj se on “ događa” . Polazeći od “ gramatike ljubavi” i uređivanja spolnih okvira unutar kojih se Shakespeareovi Soneti većinom čitaju, pojedina poglavlja se između ostaloga bave pitanjima upisivanja zbirke u okvire drugih kodova i izmijenjenih kulturnih i povijesnih situacija, važnošću “ drugačijih” erotskih izbora i mnogostrukosti žudnje, odnosom autorskih i čitateljskih tijela te prijetvornom prirodom zamjenica koje prije svega obilježuju lirski diskurz: zamjenica “ ja” i “ ti” . Odgađajući bavljenje “ samom” zbirkom (mogućnost čiju opravdanost ova studija ionako radikalno dovodi u pitanje), drugo poglavlje rasvjetljuje srednjovjekovne i renesansne tradicije metaforizacije gramatičkog roda te tako nastoji uspostaviti koristan kontekst unutar kojega bi se mnoga suprotstavljena shvaćanja kako roda i spola tako i čitalačkog subjekta i teksta što bolje razumjela. Time se želi aktivirati niz diskurza koji bacaju zanimljivo svjetlo na Shakespeareove Sonete, ali i na problem ljubavne lirike općenito. Učinilo mi se važnim promatrati kategoriju roda prije svega kao jezičnu kategoriju pa se s time u skladu i prikazuju najprije neka lingvistička poimanja tog problema – koja nipošto nisu uvijek međusobno suglasna – kako bi se zatim u prvi plan stavio često napet odnos između “ spolne” i “ rodne” razlike kako se ona u književno-kulturološkim proučavanjima ponovljeno javlja. Kao odlična početka točka tu se pokazao utjecajan šekspirološki prilog Margrete de Grazije i Petera Stallybrassa iz devedesetih godina zaokupljen “ materijalnim” aspektima Shakespeareovih tekstova te povijesnom razlikom kad je riječ o spolnim i erotskim sustavima prethodnih razdoblja, osobito renesanse (ili ranog novovjekovlja, terminološka mijena kojom se studija opetovano bavi). Kako bi se ispravno shvatila tradicija na koju se spomenuti šekspirološki prilog poziva, u ovom poglavlju poduzima se jedna vrlo široko zamišljena analiza niza tekstova koji se bave susretom roda i spola te odnosom spolnog ponašanja i jezika od ranog srednjeg vijeka naovamo. Tu se, uz pomoć niza srednjovjekovnih latinskih gramatičkih priručnika, pokušava dati jedna manje-više zaokružena slika svekolike raznolikosti u opisivanju gramatičkog roda, da bi se pritom dosta prostora dalo jednom od najzanimljivijih srednjovjekovnih tekstova kad je riječ o metaforizaciji gramatičkog roda i njegovu povezivanju sa spolnim ponašanjem, posebno s onim koje izlazi izvan definirane a svima nam dobro poznate seksualne norme. Riječ je o djelu Alana iz Lillea, izmjenično pisanu u prozi i stihu, a naslovljenu De planctu naturae. Alan politiku zamjenica iskorištava prije svega kako bi – barem naizgled, a o tome postoje različita, često međusobno nepomirljiva mišljenja – proskribirao određene spolne prakse, osobito sodomiju. Riječ je o pojmu koji je u novije vrijeme, posebno u proučavanju srednjega vijeka i renesanse, zbog svoje širine, neodređenosti i uvijek prisutnog subverzivnog potencijala zadobio važno mjesto. On se u Alanovu djelu nikad izrijekom ne spominje, a neimenovanje – posebno u kasnijoj kršćanskoj tradiciji – bit će trajna jezična sudbina sodomitskog prijestupa. Pojam sodomije nerijetko će se zadnjih godina naći i u vezi sa Shakespeareovim Sonetima kako bi se upozorilo na razliku pojmovnih okvira unutar kojih se spolni identiteti smještaju te kako bi se što jasnije istaknula naknadna tvorba renesnansnih spolnih identiteta retroaktivnim upisivanjem u neodređene i često vrlo skliske tragove prošlosti. Područje gramatike Alanu služi kao najbolja – ali ujedno, budući da je riječ o jeziku, i najskliskija – figura pomoću koje bi se ukazalo na tobožnju “ naravnost” određenih spolnih odnosa koji bi morali odslikavati uređeni odnos između imenica i pridjeva istih i različitih rodova. Solecizam, odnosno kriva konstrukcija, za Alana je nedopustiv grijeh odnosno prijestup, pa je shodno tome i svako drugo slaganje ili sparivanje koje izlazi izvan zakona gramatike ujedno već izišlo i izvan zakona razuma odnosno naravi. Da bi se uvidjela sva nestabilnost takve argumentacije, u ovom se poglavlju dalje govori o tekstu koji je nesumnjivo u vrlo zanimljivu dijalogu s Alanovim plačem. Riječ je o popularnom srednjovjekovnom prenju između Ganimeda i Helene, koje omogućuje da se logika zamjenica u srednjem vijeku poveže sa srodnim primjerima iz šesnaestostoljetne (Grammatica figurata) i sedamnaestostoljetne Engleske: prije svega s tekstovima Hic mulier (tj. Ovaj žena) i Haec vir (tj. Ova muž) te s djelom Bathsuae Makin An Essay to Revive the Antient Education of Gentlewomen – koji pokazuju da metaforizacija gramatike u spolne, rodne i erotske svrhe nije s koncem srednjeg vijeka iščeznula s europskih kulturnih obzora. Kao bitna poveznica tu služe engleske humanističke gramatike u kojima se mnogostrukost roda očituje ponajprije u opisima latinskog jezika, ali kod Bena Jonsona i engleskoga. Od jedne takve gramatike – one prevažne Lilyjeve iz šesnaestog stoljeća – ovo se poglavlje uostalom i počelo sporo odmotavati. Kao i svi dosad spominjani tekstovi, i Shakespeareovi Soneti u 17. će stoljeću biti mjesto miješanja i mijenjanja zamjenica. Pokazuju to kako neki rani rukopisni prijepisi soneta tako i izdanje Johna Bensona iz 1640. godine, u kojem se rod naslovljenika ponegdje mijenja iz muškog u ženski kako bi se zadovoljili zahtjevi legitimne “ ljubavne” gramatike. U tome će smislu izvjesna nelagoda Shakespeareovu zbirku pratiti većim dijelom njezine recepcijske povijesti. Tom se ključnom problemu okreće treće i po mnogočemu središnje poglavlje ovoga rada. Ono započinje raspravom o Shakespeareovoj uporabi “ prvog lica” u Sonetima da bi se zatim prikazala proturječja u kojima se nalaze biografske interpretacije ove zbirke. Dok se s jedne strane Shakespeareova biografija uporno nastojala osloboditi nepoželjnih implikacija njegovih Soneta, dotle se s druge strane često inzistiralo na posebnosti Shakespeareove zbirke u odnosu prema drugim zbirkama tog razdoblja upravo zbog toga što bi ona bila obilježena autorovim osobnim pečatom. Taj osobni pečat – koji je i sam možda pomalo nezgodna metafora – običavao se poistovjećivati sa Shakespeareovim “ osobnim iskustvom” , s doživljajem pjesnika patnika koji svoju nezadovoljenu i često nelegitimnu strast prelijeva iz svoga rastrganog srca u bolnu pojedinačnost soneta. Važno je primijetiti da istoj tradiciji – samo potpuno oprečnih svjetonazorskih stajališta – pripadaju esencijalistički orijentirana gej čitanja ove sonetne zbirke, koja od Pequigneyjeve knjige iz 1985. godine prestaju biti iznimkom. Premda je to svake pažnje vrijedna tradicija i premda se njoj u ovom poglavlju posvećuje znatan prostor, glavni se dio ovog dijela studije bavi dvosmislenošću diskurza kroz koje se u renesansi artikuliraju odnosi među muškarcima: od idealiziranog prijateljstva do zakonom kažnjivog sodomitskog prijestupa, prijestupa koji je i sam u pojmovnom smislu širi te ga nikako nije moguće sasvim poistovjećivati s modernim poimanjem homoseksualnoga. Retorika Shakespeareovih Soneta ovdje se promatra u svjetlu Barnfieldovih soneta Ganimedu te se odnos koji renesansna kultura razvija prema antici – posebno u pogledu homoerotike – uspoređuje s našim promatranjem renesanse, a u spletu tih mnogostruko složenih odnosa pokušava se ocrtati uloga koju u tom procesu kulturnog nasljeđivanja, prihvaćanja, odbacivanja i preispisivanja imaju identifikacija odnosno identitet, pre-poznavanje i želja. Riječ je onekim od središnjih problema svakog “ historicizma” , a oni se ovdje propituju na primjeru neprocjenjivog uredničkog i kritičkog rada Edmonda Malonea, glavnog priređivača Shakespeareovih Soneta u 18. stoljeću (1780). Što se pak tiče “ same” zbirke, prvih osamnaest soneta poslužit će da se pokaže čime su se vodile odluke hrvatskih prevodilaca pri dodjeljivanju roda pojedinim pjesmama. Četvrto poglavlje nosi naslov “ Prijevod” i nastavlja se baviti pitanjima koja su dotaknuta već prema kraju prethodnoga poglavlja. Problem odnosa pojedinačnog soneta i zbirke – načini na koji zbirka vrlo često nastanjuje pojedinačni sonet – razmatra se ovdje na primjeru Marasova prijevoda Shakespeareovih Soneta (1993) i prethodno objavljenog prijevoda soneta 121 iz Večernjeg lista 1991. godine. Bilješke koje uokviruju pojedinačne sonete te ilustracije koje nalazimo uz Marasov prijevod pokazuju se odličnim poljem na kom se detaljnije raščlanjuju neke od naznaka najavljenih još u uvodnom poglavlju. To su prije svega odnos parateksta i teksta, odnos vizualnih i tekstualnih kodova knjige, odnos kritičkog aparata i teksta i sl. Detaljnim čitanjem soneta 121 prikazuju se problemi neizbježno prisutni u svakom prisvajanju Shakespeareova teksta: njegovu stavljanju u službu određenog ideološkog i kulturnog trenutka. Na to će se još relevantnije nastaviti peto poglavlje ovog rada, u kome se retorika “ prijateljstva” ispituje u kontekstu kajkavske književne tradicije. Povod je tome nedavni prijevod Shakespeareovih Soneta na jednu obnovljenu varijantu kajkavskog književnog jezika (Funda 2000) koji ovu sonetnu zbirku nudi kao moćnu moralnu pouku i kao važan prinos oživljavanju i jačanju “ prave” i stare kajkavske tradicije. Jednim “ perverznim” (što je za mene izuzetno pozitivan kritički pojam) čitanjem riječi “ pajdaš” u kajkavskim tekstovima od Habdelića preko Muliha do tekstova o progonima vještica u sjevernoj Hrvatskoj ili do Petrice Kerempuha Jakoba Lovrenčića, nastoji se barem djelomično ustanoviti je li i tu jezik “ prijateljstva” – odnosno “ pajdaštva” , što ne bi bila sasvim ista stvar – u dvosmislenom odnosu bliskosti s jezikom “ spolnog” ili nekog drugog prijestupa. Time ovo poglavlje zaokružuje središnju problematiku studije dovodeći u vezu izvorne i strane kontekste te prepoznajući važnost odgovornog pristupa ne samo stranoj nego i domaćoj prošlosti. Zaključni osvrt – ako se tako može nazvati – pokušava objediniti mnoga pitanja koja su u ovom prikazu dotaknuta, i to tako što im pristupa kroz problem “ glasa” i njegove važnosti u proučavanju svakog lirskog diskurza. Tu sam se slobodnije nego što je to u prethodnim poglavljima slučaj poslužio tekstom autora koji je za Shakespearea bez ikakve dvojbe slovio za sam vrh svjetske književnosti, kako se ona onda mogla zamišljati. Riječ je, dakako, o Ovidiju, iz čijih će Metamorforza figura rastjelovljenog glasa – Jeke dakle i Narcisa – poslužiti da se nakratko meditira nad rastjelovljenim glasom Shakespeareovih Soneta i na modusima njegova otjelovljivanja i postojanja u sadašnjici. Tu se konačno jasnije javlja pitanje koje se na neki način provlačilo kroz cijelu studiju, a tiče se interesa ženskog subjekta koji pristupa ovoj sonetnoj zbirci. Drama koja se događa u susretu živog čitateljskog tijela i mrtvog jezika teksta, a koja je u slučaju Shakespeareovih Soneta i sama temom nekolicine istaknutih pjesama, nije samo estetske naravi i ne razrješuje se nekom nedvosmislenom recepcijskom katarzom. Tim razlaganjem, barem mi se tako čini, i sam istupam iz okvira koje sam na početku zamislio i pokušao definirati te mi ne preostaje drugo nego da nešto sustavnijom teorijskom refleksijom u svom predstojećem radu povežem probleme glasa, tijela i izvedbe kako u Shakespeareovom pjesničkom opusu tako i u prirodnom stanu tih fascinantnih pojmova: u dramama. Dopusti li mi se, prema tome, da za zaključak ovog sažetka preuranjeno preformuliram zaključak jednog manje poznatog Shakespeareovog soneta (onog pedesetog: “ How heavy do I journey on my way” ), onda bih i za taj predstojeći rad kao i za dijalog koji slijedi rekao: “ My joy lies onward, and my grief behind”.