Rudolf Filipović 1916-2000
IN MEMORIAM
Prije točno godinu dana, 2O. prosinca 2000., nakon teške bolesti koja je trajala ne više od dva mjeseca,preminuo je, u 84. godini Rudolf Filipović, istaknuti anglist. Njegov odlazak nije za našu jezikoslovnu zajednicu samo gubitak umirovljenoga sveučilišnog nastavnika, koji se bio oslobodio napornih predavanja, ispita i administracije da bi se u tišini,”osami i slobodi” usredotočio isključivo na svoj znanstveni interes, već gubitak aktivnog voditelja i suradnika nekoliko znanstvenih projekata međunarodnog značaja, voditelja i predavača postdiplomskih studija lingvistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i mentora, savjetodavca i prijatelja njegovih mlađih kolega, kojima je uvijek bio na usluzi i za koje je njegov telefon bio otvoren svaki dan do 12 sati u noći. Kad znanstvenik u tim godinama dočeka da ga mlađi kolege cijene, ne iz puke kurtoazije, već zbog njegova znanja i akademskoga iskustva, onda je to izvanredan osobni privilegij. On ga je zaradio marljivošću, odgovornim radom i potpunom posvećenošću anglistici , lingvistici i organizaciji znanstvenoga rada. U tome ga je podupirala odlična fizička kondicija, bistar um, a, dok je bila na životu, i njegova supruga Zvonka. Rodio se u Zlataru, u obitelji suca, kao jedno od četvero djece, maturirao u Sremskoj Mitrovici, diplomirao engleski i francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940. g. u prvoj generaciji diplomiranih anglista. Znao nam je reći da ga je brat ondje sasvim slučajno upisao, jer je namjeravao studirati pravo, ali kako je tamo nešto zapelo oko dokumenata, brat se uspeo kat više i upisao ga na Filozofski fakultet. Došao je rat iz kojega je izvukao živu glavu, iako ga je zahvatila vojna obveza, pa je bio dospio, s većim brojem diplomiranih zagrebačkih studenata u časničku školu u Stockerauu, u Austriji. Nakon Drugoga svjetskog rata, 1945.g. postavljen je za asistenta Filozofskoga fakulteta. Ubrzo je dobio britansku stipendiju, te je akademsku godinu 1945/46. proveo na Sveučilištu u Sheffieldu, studirajući lingvistiku i dijalektologiju i na Sveučilištu u Londonu, gdje se na Fonetskom odsjeku Daniela Jonesa upoznao s njegovim fonetskim učenjem. Pretpostaviti je da je tu prvi put došao u dodir s jednom od koncepcija fonema i s praktičnom primjenom koju je ta koncepcija nudila, kad se uspoređuju fonemski inventari različitih jezika.S tim će se uvidom poslije koristiti u svojim teoretskim i praktično usmjerenim radovima. Ostao je dugo u prijateljskim odnosima s nekoliko učenika Daniela Jonesa,osobito s njegovim nasljednikom profesorom A.C. Gimsonom, pa je to poznanstvo, nama, Filipovićevim učenicima, vrijedilo da nam se otvore vrata toga Odsjeka kad smo i sami ondje dospjeli studirati. No nisu to bila jedina akademska vrata,koje je otvaralo ime Rudolfa Filipovića. Dvojicu nas je iz današnjeg Odsjeka za anglistiku primio pod svoje mentorstvo istaknuti engleski gramatičar Randolph Quirk, jer je uvažavao Filipovićeve preporuke. Međutim, u svojoj doktorskoj disertaciji Filipović se nije poslužio lingvističkim spoznajama nego je ostao na području šire filologije, na povijesti dodira engleske i hrvatske književnosti, što bi se danas podvelo pod povijesno-kulturalne studije. Doktorirao je na temi “Odjeci engleske književnosti u Hrvatskoj u 19.stoljeću”. To mu je područje , koje dotada nije bilo sustavno istraženo, sugerirao profesor Torbarina, osnivač anglistike na Filozofskome fakultetu, negdašnji član ovoga akdemijina razreda, i sam upućen u istraživanja takvih odjeka u hrvatskoj književnosti ranijih razdoblja.Usput spominjem da je istraživanja započeta u radu na doktorskoj disertaciji Filipović nadopunjavao godinama, tražeći podatke u našoj zemlji i u knjižnici
Britanskoga muzeja, gdje je provodio dobar dio dana, kad bi boravio u Londonu. Sintezu tih istraživanja objavio je 1972.g. u knjizi “Englesko-hrvatske književne veze”, za koju stručnjaci kažu da je nezaobilazan oslonac u bilo kojem ispitivanju kulturalnih dodira između Britanije i Hrvatske.
Postavši docentom, utemeljuje Katedru za engleski jezik.Prije toga postojala je jedinstvena katedra za engleski jezik i književnost,koju je vodio autoritetom znalca profesor Torbarina, ali nova vremena koja donose povećano zanimanje za sve razvijeniju lingvistiku i njenu primjenu u nastavi engleskoga jezika, tražila su specijalista. Rudolf Filipović, kako se uskoro pokazalo, bio je pravi čovjek za taj posao. Zanimala ga je lingvistička teorija, ali uvijek s obzirom na primjenu njenih spoznaja. Ovdje se treba podsjetiti na činjenicu da poslije Drugoga svjetskoga rata, kad engleski počinje biti sve važniji svjetski jezik, neophodan za našu međunarodnu komunikaciju, tradicija nastave toga jezika u hrvatskom školstvu, osim u pomorskim školama, nije praktično postojala. Rudolf Filipović je uvelike pridonio izgradnji nastavničkog kadra za engleski, kako izravnim doprinosom, priređujući udžbenike, tako i razvijanjem katedre za engleski jezik koja je trebala pripremati i nastavnike i nastavnike nastavnicima. Nekoliko generacija hrvatskih učenika, uključujući i generaciju pisca ovih redova, prvi su dodir s engleskim jezikom doživjele iz Filipovićevih srednjoškolskih udžbenika.Prvi korak k boljem poznavanju toga jezika učinile su s pomoću njegove gramatike, napisane najprije na hrvatskom (“Gramatika engleskog jezika” 1951), a onda na engleskom (“An Outline of English Grammar”, 1954).Engleske knjige su se čitale i prevodile s pomoću “Englesko-hrvatskog rječnika” (1955), koji je on uredio, prethodno sakupivši tim onda ponajboljih anglista da na njemu rade. Rječnik je kasnije nadopunjavan i imao je u međuvremenu preko dvadeset izdanja. Posljednje dane svoga radnoga života Filipović je proveo pripremajući novo izdanje rječnika. Tako možemo reći, bez pretjeravanja, da je R.Filipović odigrao ulogu učitelja engleskoga jezika za cijelu hrvatsku javnost jednoga razdoblja. Bilo mu je ugodno, kad bi povremeno došao u dodir s ljudima drugih životnih putova i kad bi ga prepoznali kao urednika rječnika s pomoću kojega su naučili engleski ili se njime još uvijek služili. (“Vi ste, dakle, taj Filipović.” )
Boravak na Fonetskom odsjeku University Collegea u Londonu, kako rekosmo, potaknuo je njegovo zanimanje za fonologiju i fonetiku. Plod toga bila je knjiga “Engleski izgovor ” (1954.) kojom su se godinama koristili on i njegovi asistenti i demonstratori da bi osvijestili i senzibilizirali studente za specifičnosti izgovora engleskih glasova u usporedbi s hrvatskima. U artikulacijskim opisima engleskih glasova posebno je bilo zanimljivo što se pomagao i izgovorom vokala u hrvatskim dijalektima ako ih je smatrao da su bliži tim glasovima. U doba kad je kontakt s engleskim živim govorom bio jako ograničen, kad je put u Englesku za hrvatskoga studenta i boravak tamo radi usavršavanja bio luksuzna avantura, a broj filmova i drugih izvora na engleskom iz kojih se moglo učiti malen, Filipovićevim radom, i trudom njegovih suradnika, studenti su diplomirali engleski s dobrim izgovorom kao i solidnom percepcijom engleskih glasova u govoru, svjesni fonemskih i fonetskih razlika prema hrvatskome. To su zamjećivali i isticali izvorni govornici engleskoga jezika, kad bi, kao predavači, posjećivali Odsjek za anglistiku, i dolazili u dodir s našim studentima. Usporedo s radom na primijenjenoj lingvistici, a u skladu sa znanstvenim kretanjima toga vremena, kad je anglo-američki struturalizam bio sav okrenut fonologiji, Filipović se okušao i u teoretskoj lingvistici objavivši rad na engleskom jeziku “The Phonemic Analysis of English Loan-Words in Croatian”(1960.) (“Fonemska analiza engleskih posuđenica u hrvatskome”). Da je radio u tada zanimljivom području govore barem tri međunarodne recenzije njegove studije u renomiranim časopisima i od odličnih stručnjaka. O tom je radu pisao Einar Haugen, uz Uriela Weinreicha veliko ime u području jezika u kontaktu, u časopisu “Language” , Henry Kutchera,poznat po prvim pokušajima rada na velikim korpusima, u časopisu “Slavic Review” iz Chicaga i Branko Franolić, koji je doktorirao na francusko-hrvatskim jezičnim kontaktima, u časopisu “Linguistics” iz Amsterdama. Ovaj rad na adaptaciji engleskih fonema u hrvatskom označuje i početak njegovih istraživanja u okviru lingvističke discipline “Jezici u kontaktu”. Na tom području stekao je međunarodnu reputaciju svojim publikacijama i nastupimana na skupovima. Svoje je spoznaje o toj grani lingvistike opisao najprije u knjizi “Kontakti jezika u teoriji i praksi”(1971.), zatim u temeljitom djelu “Teorija jezika u kontaktu” (1986). To je vrijedna knjiga jer su sve tvrdje iznesene nakon detaljnoga ispitivanja svakoga vrijednog mišljenja o dvojezičnosti i jezičnom posuđivanju koje se pojavilo u evropskim ili američim publikacijama praktično otkada se filolozi sustavno bave tom problematikom. U ovu skupinu djela pripada i metodološki zanimljiva knjiga “Anglicizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku” (1990.) Istraživanja u tom smjeru nastavio je kao voditelj međunarodnog projekta “Engleski element u evropskim jezicima” (” The English Element in European Languages “) u koji je privukao desetke anglista iz nekoliko evropskih zemalja, a radove uredio i objavio u nekoliko svezaka. Još je jedno područ je zanimalo Rudolfa Filipovića a to je kontrastivna (ili, po nekima, supostavna) lingvistika. Kao izvrstan organizator timskoga rada, na kontrastivnim projektima engleskoga prema hrvatskom i hrvatskoga prema engleskom uspio je angažirati velik broj anglista i kroatista. Na brojnim sastancima kontrastivnih projekata iznosili smo uvide iz svojih istraživanja i izlagali ih kritici svojih kolega. To su bili osobito živi i zanimljivi lingvistički sastanci kakve je naša jezikoslovna zajednica rijetko uspjela održati. Deseci publikacija tih dvaju projekata – nažalost nedovoljno poznatih onima kojima bi bili korisni – mogu poslužiti kao temelj piscima udžbenika engleskoga i hrvatskog jezika, a pomažu i izravno nastavnicima tih jezika. Iako se u većini slučajeva radi o deskriptivnim supostavljanjima pojedinih segmenata jezičnih ustrojstava,metode usporedbe i tipološki uvidi imaju i svoju teorijsku vrijednost. Međunarodna konferencija o kontrastivnim projektima, koja je održana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1970.godine, a sazvao ju je i organizirao R. Filipović imala je znatnoga odjeka u evropskoj kontrastivnoj lingvistici i radovi iz zbornika te konferencije često su citirani. Jezični se dodiri ne ograničavaju samo na standardne jezike već i na dodire dijalekata. Kad mu se ukazala prilika, Filipović se primio proučavanja dijalekata naših iseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama. Našao je načina da ispita govor nekih hrvatskih kolonija, od San Pedra u Kaliforniji do Hobokena blizu New Yorka, da bi utvrdio koliko se i u kojim uvjetima dijalekt može održati pod pritiskom većinskoga prestižnoga jezika. Posljednji rad koji je za života znao da je objavljen baš je bio iz tog područja, a izišao je u posebnom broju časopisa “International Journal of the Sociology of Language” , koji je posvećen sociolingvistici u Hrvatskoj i kojemu je bio jedan od urednika. Rudolf Filipović ima bogatu bibliografiju na koju se obično gleda kao na osobnu iskaznicu znanstvenika. Bilo je međutim u njegovu životu stvari koje se ne mogu pročitati iz bibliografije, a za život naše znanosti su ipak važni. Bibliografija ne može zabilježiti energiju, napore i vrijeme koje je Filipović uložio u zgradu hrvatske anglistike. Odabrao je ljude koji su bili voljni učiti, istraživati i poučavati, poticao ih na rad i objavljivanje, i tokom vremena stvorio solidno organiziranu katedru za engleski jezik. I sada, kad njega nema kao i još nekih dobrih anglista kojima se bio okružio, Leonarda Spalatina i Željka Bujasa, mi se preostali, kad se javi neki problem, često pitamo, kako bi to Filip – kako smo ga iza leđa nazivali, jer je inače , oči u oči, za sve nas bio Rudi – kako bi on u toj situaciji postupio i problem riješio. Iz bibliografije tek približno proizlazi njegov međunarodni ugled među lingvistima, posebno anglistima. Bio je široko
poznat i popularan.
Nedavno je u ovoj dvorani Akademije predavao profesor Sture Ureland sa Sveučilišta u Manheimu. Tko je bio prisutan mogao je, sasvim neočekivano, od njega čuti koliko su Filipovića cijenili i poštovali evropski lingvisti, osobito oni koji su se bavili jezičnim kontaktima. Na Filipovićev poziv rado su se odazivala velika imena u anglistici i lingvistici da u nas predaju : Randolph Quirk, R.A Gimson, Einar Haugen, Charles Fillmore, Joshua Fishman, leksikograf Hornby i mnogi drugi.
Svi smo bili svjesni Filipovićeva organizacijskog talenta.Kad god se nešto u hrvatskoj filologiji pokretalo, pozivalo se Filipovića u pomoć da podupre, da pokuca na prava vrata, da obrazloži. Djelovao je kao osnivač ili suosnivač mnogim našim časopisima i mnogima je bio urednik ili član uredništva (Suvremena lingvistika, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, Strani jezici, Filologija dr.). Organizacijske sposobnosti Filipovićeve nisu ostale nezamijećene ni na međunarodnoj razini, pa su ga Međunarodna asocijacije nastavnika stranih jezika (FIPLV) i Societas Linguistica Europea birale za svoga predsjednika. Moglo bi se očekivati da je osoba ovakve znanstvene i društvene angažiranosti škrto upravljala svojim vremenom. Naprotiv, Rudolf Filipović je bio u dodiru, kako znate, običan čovjek, spreman da sa svakim porazgovori o bilo čemu. U društvu u kojem bi se on našao nije bilo onih zbunjujućih stanki, kad ponestane tema za razgovor. Sve ga je ljudsko zanimalo, o svemu rado raspravljao. I nakon godinu dana od njegova odlaska osjećamo da je za sobom ostavio veliku prazninu. Mi, suradnici i učenici Rudolfa Filipovića mogli bismo parafrazirati Shakespearove stihove :
They have been at the great feast of languages ,
and stolen the scraps. (Love’s Labour’s Lost,V.i.)
i reći, da smo s njime pribivali velikoj gozbi jezika i da smo sa nje pokupili pokoju mrvicu.
Slava i hvala Rudolfu Filipoviću.
Damir Kalogjera.
Filipović, Rudolf, anglist
(Zlatar 15.IX.1916 – Zagreb 20. XII.2000.).
Diplomirao je engleski i francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940.g., a 1945. postavljen je za asistenta na engleskoj katedri. Akad.god.1945/46.proveo je na studiju lingvistike na Sveučilištu u Shefieldu. Poslije je mnogo puta boravio u Britaniji i u SAD sudjelujući na skupovima ili obavljajući istraživački rad. Doktorirao je disertacijom Odjeci engleske njiževnosti u Hrvatskoj u 19.stoljeću koja je, nadopunjena novim podacima, objavljena 1972. pod naslovom Englesko-hrvatske kulurne veze kao sinteza višegodišnjih istraživanja. Utemeljuje katedru za engleski jezik, nakon što je izabran za docenta 1950. i usmjeruje je prema suvremenoj lingvistici uvodeći niz novih kolegija. 1957. postaje izvanredni, a 1961.redoviti profesor.
Zaslužan je za promicanje nastave engleskoga jezika u sredjim školama, gdje prije II.svj. rata engleski nije imao tradicije.
Napisao je niz udžbenika engleskoga jezika za srednje škole, kao i Gramatiku engleskog jezika (1951.) koju prevodi na engleski i kao An Outline of English Grammar doživjela je preko dvadeset izdanja. Engleski izgovor 1954. znatno je pridonio primjeni fonetike u nastavi engleskog jezika.
Znanstveni su mu se interesi kretali u području kontaktne lingvistike te je objavio knjige The Phonemic Analysis of English Loan-Words in Croatian, 1960., Kontakti jezika u teoriji i praksi 1970., Teorija jezika u kontaktu 1986. i Anglicizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku 1990. Vodio je obiman projekt kontrastivnog proučavanja engleskog i hrvatskoga jezika i uredio velik broj njegovih publikacija.Također je pokrenuo i vodio projekt `Engleski element u evropskim jezicima’. Uredio je Englesko-hrvatski rječnik, koji je doživio preko dvadeset dopunjenih izdanja. Odlikovao se izvanrednim organizacijskim sposobnostima pa je,uz svoj znanstveni rad, i po tome bio međunarodno poznat. Bio je među osnivačima časopisa Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, kao i časopisa Strani jezici, te urednik časopisa Filologija. Bio je član mnogih međunarodnih lingvističkih društava te predsjednik Societas linguistica Europea i Federation internationale de professeurs de langues vivantes . Bio je redoviti član HAZU od 1979. g.