Vanja Polić. Istinito, prirodno, različito: Autolegitimacijske strategije ranog britanskog romana. Biblioteka književna smotra, ur. Irena Lukšić, Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, 2013.
Knjiga hrvatskom čitatelju nudi iscrpnu studiju o utemeljenju modernog romana u Velikoj Britaniji krajem 17. i tokom prve polovine 18. stoljeća iz perspektive samih romanopisaca. Sastoji se od osam poglavlja u kojima autorica ističe važnost predgovora ranim britanskim romanima kao relevantnih mjesta u tiskanoj produkciji kraja 17. i početka 18. stoljeća na kojem sami romanopisci mogu iznijeti svoje poglede na roman kao književnu vrstu u nastajanju. Odabirući književnopovijesni pristup proučavanju korpusa predgovora, autorica razvija vlastiti književnoteorijski model koji se temelji na analizi autolegitimacijskih strategija kojima se rani britanski romanopisci služe pri uvjeravanju javnosti o vrijednosti vlastitih djela, te o nužnosti uklapanja tih djela u književni kanon.
U uvodnom dijelu analiziraju se predgovori kao retorički paratekstovi: naime u promatranom razdoblju u Britaniji još ne postoji ni sustavna književna kritika ni teorija a ni poetika romana, pa stoga predgovorni materijali predstavljaju gotovo jedini locus na kojem romanopisci mogu legitimirati roman te ponuditi vlastitu poetiku ili pak «manifest» romanesknog žanra u cjelini. Kao teorijski okvir autorica preuzima strukturalnu analizu predgovora kao zasebne književne vrste koju je razvio G. Genette da bi ukazala na konvencije i retoriku koja se u predgovorima rabi. Glavnina knjige sastoji se od analize osamdesetak relevantnih predgovornih tekstova ranim britanskim romanima. U središnjem dijelu autorica se usredotočuje na analizu i klasifikaciju legitimacijskih strategija koje romanopisci zagovaraju pri uspostavi romanesknoga žanra. Te strategije promatraju se kroz očišta triju vrsta retorike: kroz retoriku istine, to jest kroz postupke autorske argumentacije koji „dokazuju“ istinitost romana, postavljajući ga u opreku s tradicionalnim viđenjem književnosti kao fikcionalne i zato lažne; kroz retoriku prirode koja iznosi argumente o prirodnosti novog žanra romana naspram navodne artificijelnosti nekih drugih, tradicionalnih žanrova; te kroz retoriku razlike kojom romanopisci nastoje dokazati literarnu vrijednost romana odvajajući ga generički od bilo koje druge onodobne književne vrste.
U zaključnom se poglavlju sažimaju spoznaje iz prethodnih poglavlja, te se ističe kako tri proučavana oblika retorike nisu, doduše, jedine «vrste» retorika kojima se rani britanski romanopisci služe pri zahtjevu za literarnim statusom svojih romana pa autorica, nadopunjujući ih, upućuje na retoriku artificijelnosti, retoriku vjerojatnosti i retoriku poistovjećivanja. Naime, nastoji se pokazati da retorika istine, retorika prirode i retorika razlike kao autolegitimacijske strategije mogu nositi vlastiti destabilizirajući potencijal, to jest protuargumente vlastita persuazivnog potencijala. Iz toga proizlazi zaključak kako ne postoje bilo dogovorene bilo unaprijed zadane, apsolutne ili jedino točne strategije ili retorike kojima autori nastoje potvrditi svoje romane pred čitateljstvom i pred literarnim kanonom, nego da se one međusobno prepleću. Analizom destabilizacije triju retorika autorica zaključuje kako je u konačnici prvenstvena autolegitimacijska strategija kojom se rani britanski romanopisci služe upravo sama retorika.